Danas slavimo svetkovinu presvetog Tijela i krvi Kristove, Tijelovo ili kako se još u našem narodu kaže i Brašančevo. Euharistijsko otajstvo koje danas slavimo lijepo je izrazio sam Gospodin govoreći na jednom mjestu: „...ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo: ako li umre, donosi obilat rod.“ (Iv 12,24). Dakle, samo ono zrno koje je palo u zemlju i koje tamo umire, može procvasti novim i raznolikim životom...
To je čudo prirode pred kojim možemo stati samo oduševljeni kao pred čudom novog stvaranja i rođenja. To je čudo božanske ljubavi. Taj je simbol pšeničnog zrna potpuno prožeo Isusov život. I on je poput zrna bačen u zemlju te u njoj umire da bi donio obilat rod. To je za nas ljude sasvim neobično! Da smrt rodi život?! To može učiniti samo svemogući i dobrostiv Bog.
U Evanđeljima čitamo kako je Isus na jednom mjestu umno?io kruh i ribe da bi nahranio mnoštvo od, na jednom mjestu 4000, a na drugom 5000 ljudi koji su išli za njim i slušali njegov nauk. Toliko su bili oduševljeni takvim, moćnim Isusom da su ga odlučili zakraljiti. Upravo im takav kralj treba koji će im uvijek donijeti kruh kad god im zatreba. Ako ništa, izmislit će ga. Ovaj je događaj prethodio isusovu govoru kojeg smo čuli u današnjem Evanđelju. Danas Isus kaže: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje.“ Židovi, kada su to čuli, počeli su se zgražati: „kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?“ No, isus i dalje ustrajno nastavlja: ?Tko blaguje moje tijelo i pije krv moju, ima život Vječni.? Isus ustvrđuje da je on kruh koji je s neba sišao. Ali ne onaj kruh kojeg su oci jeli u pustinji i naravno umrli, ona mána kojom je Bog čudesno hranio Izraelce. Izraelci su jeli taj kruh i naravno dočekali svoju prirodnu smrt. Međutim, isus kaže tko bude jeo ovaj kruh koji ću ja dati, to jest njegovo tijelo, živjet će uvijek. Neki su učenici zbog takva tvrda govora odstupili od isusa jer nisu razumjeli. Tada se Isus obraća dvanaestorici: „da možda i vi ne kanite otići?“ Petar odgovara: „Gospodine, kame da idemo? Ti imaš riječi života Vječnoga.“ Isus je rekao: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.“ Dakle, primanjem Euharistije u pričesti, pričesnik se tjelesno sjedinjuje s Isusom. A pričesnici, sjedinjeni s Isusom, postaju po isusu i međusobno ujedinjeni.
Možemo li mi biti kruh za druge? Biti kruh koji daje snagu, koji ulijeva nadu, koji čini čovjeka duhovno zdravim? Biti kruh za druge kao što je Isus postao kruh za nas. Kada postajemo kruh za druge, ništa ne gubimo. Naprotiv, dobivamo. Kao što pšenično zrno umirući dobiva svoje pravo određenje, tako možemo i mi svojim samodarivanjem doživjeti vlastito ispunjenje.
Koliko puta vidimo na televiziji bijedno stanje u nekoj zemlji. Ljudi se bore za svakodnevni kruh. Spremni su se radi kruha svađati, potući, pa čak i ubiti. Tako je bilo i u Mojsijevo vrijeme s Izraelom. Navalili su na njega i počeli mu prijetiti što ih je izveo u pustinju da pomru od gladi. Bog ih je izbavio iz ropstva egipatskog gdje su ih Egipćani iskorištavali više stoljeća. Međutim, u tom trenutku nisu ništa vidjeli, osim da nemaju kruha. I Bog im šalje mánu s neba. Ali kad je po Očevu planu sazrelo vrijeme svom narodu šalje vječnu mánu u pustinju života, kruh živi, samog Isusa Krista, da se njime hrane, da njega uzimaju, jer će samo s tom hranom zauvijek živjeti. Stoga, u pustinji svog života, priđimo i mi crkvi, oltaru gdje se dijeli vječni kruh, samo Tijelo Kristovo od kojeg se ne umire nikada. Ako budemo jeli ovaj kruh, Tijelo našeg Isusa krista, naša će duša živjeti zauvijek.
don. Josip Knežević
