Ovim nedjeljnim meditiranjem završava liturgijska godina. Ovom nedjeljom se hoće zaokružiti cijeli “Isusov događaj”. I završava na križu. Povijesni Isus završava na križu i na križu otvara novi svijet i novo vrijeme. Veličina Isusova se paradoksalno očituje - očituje se u predanju na križ i u oprašatanju. “Oni ne znaju što čine”. Ljudi ne znaju što čine kad zlo rade. Gledano u “ravnoj liniji” ovoga svijeta Isusov život završava neuspješno, zapravo porazno. Taj paradoks poraza i uzvišenja događa se kroz križ. Kroz križ se prelama jedan čovjek i otvara se (rađa) novi čovjek. Smrt postaje rađenje.
Čudno i nevjerojatno događanje. I baš se u ovome sastoji Isusovo “kraljevanje” - vladanje kroz poraz i praštanje, kroz ljubav. Tako da je odmah očito da se ne radi ni o kakvom kraljevanju nego o novom svijetu i novom rađanju. Isus je “dobri pastir”, Isus je “novi Aadam”, Isus je onaj koji beskrajno ljubi i sa svojom ljubavlju dokida zlo. On ne dokida zlo kao zlo, ono je ostalo, ali ga dokida u svakom pojedincu koji prihvaća da ljubi, koji prihvaća da umire zlu, koji zapaža zlo u sebi. Ovo je jedan sasvim novi odnos prema životu, prema dobru i zlu.
Problem zla u svijetu i čovjeku centralni je problem, jer nâs ljude čini nesretnim i nezadovoljim. Kako ga se riješiti? Kako izići iz ovog “začaranog svijeta” u kojem zlo upropaštava sretno ljudsko poslanje - Isus odgovara i čini drukčije. On se zlu ne suprostavlja zlom, nego dobrotom i ljubavlju. To je to Kristovo vladanje. U pravom značenju, to uopće nije vladanje gospodarenjem, to je vladanje darivanjem i ljubavlju. U ovome Isusovu pozivu i predanju on nam postaje nevjerojatan i neprirodan.Božanski ljubi i oprašta.
Proživjeli smo i još proživljavamo iskustvo zla. Kako ga nadići, kako ga se osloboditi? U svima nama je ostavilo tragove. Kršćanska je abeceda: zlo se ne može dokinuti zlom. Zlo se dokida dobrotom, ljubavlju - to je Isusov put. Ovaj način vladanja i upravljanja svijetom razlikuje se od “svjetovnog” vladanja. I baš u ovome odnosu razlikuje se kršćanstvo od svake svjetske politike. Kako će se u ovom suprostavljanju postaviti jedan kršćanin, koji je također odgovoran i za političko (što je danas jednako svakodnevnom) upravljanje svijetom? Potrebno je uspostaviti konsensus u vrednotama - za ovo se bori Crkva - a načini ostvarivanja mogu biti različiti. U tom slučaju je “Kristovo kraljevstvo” jedno u osnovici (= civilizacija ljubavi), a različito u realizaciji.
Svi naši pothvati, sve naše planiranje, koje je u sebi autonomno, ipak treba biti prožeto bitnim elementom “Kraljevstva Božjeg”, ljubavlju. Augustin misli da bez ljubavi naše nijedno djelo ne može imati kvalitetu dobra. Naši nesavršeni zahvati dobivaju svoje savršenstvo ako se kupaju u duhu ljubavi našeg Učitelja. Svima je nama teško prepoznati Isusa koji je među nama. On je trajno prisutan i trajno “neprepoznatljiv”, jer je uzeo ljudsko lice. Kroz ljude ga prepoznajemo i kroz ljude mu iskazujemo vjernost i nasljedovanje. Zato Isusovo kraljevstvo nije neka apstrakcija, nego je to život ovdje i sada na ovoj zemlji i u ovme životu.
Gospodin je Kralj i Dobri pastir i Učitelj svima onima koji prihvaćaju ljubav i dobrotu kao osnovicu življenja.
