Župa na Facebooku

Knjiga 100. godina župe

Župa Prozor

01
02
3
5
6
8
9
crkva1
crkva21

Video

Zadnje dodano

article thumbnailVanjska proslava patrona župe Presvetog Srca Isusova Prozor za vjerni puk ramskoga dekanata...
article thumbnailPvodom patrona župe Prozor, a zahvaljujući vlč. Stipi Kneževiću; s. Olgi Kikić, SMI; djeci koja su...
article thumbnailDanas, na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, župa Prozor proslavila je svog nebeskog zaštitnika....
article thumbnailDanas je u župi Presvetoga Srca Isusova Prozor, povodom proslave patrona župe, sv. Misu Uočnicu...
article thumbnailI ove će godine župa Presvetog Srca Isusova u Prozoru proslaviti  svoga nebeskog zaštitnika,...
article thumbnailDanas, na svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove - Tijelovo, župnoj crkvi Presvetog Srca...
article thumbnailDanas slavimo svetkovinu presvetog Tijela i krvi Kristove, Tijelovo ili kako se još u našem narodu kaže i...
article thumbnailBog Isusa Krista jest Trojedini Bog; Otac i Sin i Duh Sveti. Ovu istinu nam na više mjesta i u...

Današnji Prozor nalazi se u sjevernom dijelu Hercegovine, na prometnici Jablanica – Prozor – Uskoplje – Bugojno, koja povezuje dvije cjeline: Bosnu s Hercegovinom. Područje Rame obuhvaća cijeli sliv rijeke Rame, desne pritoke Neretve, kao i gornji i srednji sliv rijeke Doljanke, također pritoke Neretve. Sa svih strana područje Rame opkoljeno je visokim i teško prohodnim planinama, a pogotovo prema jugu, gdje dominira planina Čvrsnica.
U srednjem vijeku kroz Ramu je prolazio trgovački put od Splita preko Duvna u Prozor, a odatle prema rudnicima u Fojnici i Kreševu. Za austrougarske vladavine (1878. – 1918.) i prve Jugoslavije (1918. – 1945.) cijeli ovaj kraj sačinjavao je jednu administrativnu cjelinu pod imenom Prozorski kotar. Nakon 1945. i dolaska komunista na vlast stanje se nešto izmijenilo. Sela Kućani, Grevići, Ustirama, Tošćanica, Hudutsko, Lizoperci, Slatina i Rama priključeni su Konjičkom kotaru.

Crtice iz prošlosti


Prema do sada poznatim podacima, Prozor se prvi put spominje 11. kolovoza 1366., kada je ban Tvrtko izdao povelju Vuku Hrvatiniću „pod Prozorom u Rami“, a godine 1433. u Prozoru boravi kralj Tvrtko II., gdje se susreće s dubrovačkom delegacijom. Nakon pada Bosne pod tursku vlast, u jesen 1463. došlo je do mletačko-ugarske protuofenzive, koja je imala djelomičnog uspjeha: od Turaka je povraćena sjeverna Bosna i grad Jajce. Ugarima je u tom ratovanju pomogao herceg Vladislav, sin hercega Stjepana. Ugarski kralj Matija nagradio je Vladislava 6. prosinca 1463. davši mu grad Veselu Stražu sa župom Uskoplje, grad Prozor sa župom Ramom i Livnom, koje je on skoro osvojio od Turaka, a koji su nekada pripadali bosanskim vladarima. Ta Vladislavova, odnosno ugarska vladavina u Rami nije trajala dugo, najdalje do 1482., kada je Hercegovina pala pod tursku vlast. Sam Vladislav predao je svoje posjede u Bosni kralju Matiji i prešao u Slavoniju na posjed koji je dobio od kralja. Ne zna se točno kada je preselio, ali se javlja u Slavoniji već 1470. godine. Prozor i Rama spominju se kao dijelovi turske pokrajine Bosne od 1503. godine, kada je ugarski kralj Vladislav sklopio mir s turskim sultanom Bajazitom. U izvješću o putu u Bosnu 1626. godine Atanazije Jurjević spominje Ramu s gradom Prozorom u Kliškom sandžaku. Prema Jurjevićevu opisu, grad Prozor bio je osrednje veličine, opasan zidinama, bez topništva i bez stanovnika, ali je u predgrađu bilo oko 200 kuća.
Na području Rame u tursko doba od kršćanskog stanovništva spominju se samo katolici, ali je malo pisanih tragova iz srednjeg vijeka o tome koliko je katolika tada bilo na području Rame. Za ostale dijelove Bosne pak imamo brojne podatke o katoličkom stanovništvu i o katoličkim crkvama u srednjem vijeku. Ramski katolici bili su izloženi tijekom 16. i 17. st. stalnim turskim progonima. Jedan od razloga pojačane vjerske netrpeljivosti u muslimana bio je i taj što je ramski kraj bio blizu mletačkog teritorija u Dalmaciji i što su ramski katolici i njihovi fratri održavali veze s tamošnjim stanovništvom, crkvenim i građanskim vlastima. Prvo poznato stradanje i progoni počinju 1521. godine paljenjem franjevačkog samostana u Rami, a nastavlja se klanjem franjevaca na Svi svete 1532. te stradanjem šestorice franjevaca 1557. Za dugotrajnog tzv. Kandijskog rata (1645. – 1671.) teško su stradali kršćani u cijeloj Bosni, dijelom zbog turskih represalija, a djelom kao žrtve muslimanskih fanatika. Godine 1653. ramski samostan napali su janjičari i ubili neke franjevce, a samostan opljačkali. Ostali su se razbježali. Pod optužbom da su kopali blago, franjevci u Imotskom i u Bosni morali su 1659. platiti Turcima veliku globu: 150 000 aspri dali su fojnički, ramski, kreševski, sutješki i imotski samostan.
Zbog toga su se mnoga sela rasturila, a narod razbježao. Godine 1663. muslimani su ubili ramskoga gvardijana fra Bernadina Galijaša. Godine 1682. izgorio je samostan u Rami s crkvom, ali je do 1684. izgrađen novi. Potom dolazi Austrijsko-turski rat 1683. – 1699. pa kuga i glad, a sve uzrokuje veliko stradanje katoličkog stanovništva u ramskom kraju i cijeloj Bosni. Iz ramskoga kraja godine 1687. Počinje seoba katoličkog stanovništva prema sinjskom kraju i traje 2-3 godine. Odlaskom franjevaca iz Rame svećeničke dužnosti za cijeli taj kraj preuzimaju fratri iz Fojnice. Prema izvješću A. Zena i prema pisanim izvorima u franjevačkom samostanu u Sinju, koji su osnovali preseljeni ramski franjevci, seoba je izvršena sredinom listopada 1687. Prema jednom izvoru, tada je iz Glamoča, Kupresa, Livna, Skoplja, Duvna, Rakitnog, Doljana i Rame iselilo 150 obitelji s oko 3000 duša, a po drugom, nešto kasnijem izvješću, franjevci su tada i u godinama nakon toga preveli ukupno do 5000 duša i naselili ih u selima u okolini Sinja: Zasioku, Biteliću, Bajagiću, Gali, Otoku, Rudi, Grabu, Čavčini, Tiharicama, Hrvacama, Potravlju, Ogorju, Muću, Sinju, Turjacima, Trilju, Voštanama, Strižirepu, Aržanu, Svibu, Vojniću, Dicmu, Dugopolju, Prugovu, Konjskom, Brštanovu, Lećevici, Prgometu, Bristovici, Brizni, Ljubitovica, Suhodolu, Visokoj i Čurljevu. Neki su otišli u grad Split. Pošto su seobom bili zahvaćeni i krajevi zapadno od Rame, ne može se točno utvrditi koliko je bilo iseljenika iz same Rame.
Očito je da se tih burnih godina znatan dio katoličkog stanovništva iselio, ali ih je ipak dosta i ostalo. Prema jednom izvješću iz 1708. godine u župi Rama (koja je pripadala fojničkom franjevačkom samostanu bilo je malo katoličkih obitelji, raštrkanih po raznim mjestima. Apostolski vikar, biskup fra Pavao Dragičević u izvješću o kanonskom pohodu bosanskohercegovačkih župa između 1741. i 1743. navodi da su župi Rama krajem 1741. pripadala i mjesta Gmići i Jaklići, koji su tada skupa imali 11 katoličkih kuća s 147 katolika, a od toga je bilo 99 odraslih osoba (koje se pričešćuju) i 48 djece (nepričešćenih).

U izvješću apostolskog vikara, biskupa fra Marijana Bogdanovića o kanonskom pohodu bosanskohercegovačkih župa od 27. svibnja do 9. prosinca 1768. navodi se da župi Rama između ostalih mjesta pripadaju i Gmići (danas župa Prozor), s 9 katoličkih kuća i 91 katolikom, a od toga je bilo 52 odraslih osoba i 39 djece. Godine 1798. u župi Rama bilo je 256 katoličkih ku}a s 1957 duša. Napominjemo da je župa Rama 31. listopada 1761. imala 118 katoličkih kuća i 1167 katolika.28 To znači da se u 36 godina katoličko stanovništvo Rame uvećalo za 138 kuća i 790 duša. Dakle, broj stanovnika porastao je čak 67% ili prosječno 2% godišnje. Kad se uzme u obzir da je u tome razdoblju vladala kuga, proizlazi da je prirast bio velik i da, prema tome, nije posljedica samo prirodnog prirasta, nego i doseljavanja. Prema popisu biskupa fra Augustina Mileti}a iz 1813. godine u župi Rama između ostalih mjesta navode se i: Dobro{a (5 katoličkih kuća i 34 katolika, a od toga je bilo 19 odraslih osoba i 15 djece), Gmići (22 katoličke kuće i 191 katolik, a od toga je bilo 120 odraslih osoba i 71 dijete) i Lapsunj (8 katoličkih kuća i 72 katolika, a od toga je bilo 50 odraslih osoba i 22 djece). Posljednja epidemija kuge u Bosni, koja je zahvatila i Ramu, vladala je od 1814. do 1817. U Ramu je prenesena iz Fojnice. Tijekom epidemije na području Rame umrlo je 960 katolika. Vjeruje se da je muslimana umrlo i više, jer su bili brojniji u kotaru. Radi obrane od kuge narod je bježao iz sela i kuća u brda i šume. Živjeli su u pećinama izvan sela. Za trajanja kuge nastala su mnoga „kužna groblja“.

Prema shematizmu Bosne Srebrene za 1856., a s obzirom na podatke iz 1855., u župi Rama spominju se i ova mjesta: u Rami gornjoj – Gmići (30 katoličkih obitelji s 205 katolika), Lapsunj (8, 74), Škrobućani (5, 44), Šlimac (7, 73) i Višnjani (3, 41), a u Rami donjoj – Blace (3 katoličke obitelji s 23 katolika), Dobroša (7, 53) i Lug (7, 43).

Prema podacima shematizma Bosne Srebrene za 1864. godinu u župi Rama navode se i ova mjesta: Gmići (27 katoličkih obitelji s 205 katolika), Lapsunj (9, 81), Prozor (6, 34), Škrobućani (6, 51), Šlimac (8, 74) i Višnjani (9, 84), a prema istom shematizmu u župi Uzdol spominju se mjesta: Dobroša (8 katoličkih obitelji s 51 katolikom), Duge (7, 34) i Lug (7, 39).
Prema podacima shematizma Bosne Srebrene za 1877. godinu u župi Rama spominju se ova mjesta: Gmići (33 katoličke obitelji s 211 katolika), Lapsunj (10, 98), Prozor, varoš (9, 35), Škrobućani i Šerin potok (6, 42), Šlimac (12, 64) i Višnjani (20, 128), a prema istom shematizmu u župi Uzdol navode se mjesta Dobroša (10 katoličkih obitelji sa 77 katolika), Duge (9, 34) i Lug (9, 44). Prema Imeniku klera i župa za 1885. godinu, koji donosi podatke iz 1884., u župi Rama/Šćit između ostalih navode se i mjesta Gmići (187 katolika), Lapsunj (61), Prozor, grad (39), Škrobućani (53), Šlimac (59) i Višnjani (109), a u župi Uzdol spominju se mjesta Dobroša (96 katolika), Duge (42) i Lug (57).


Utemeljenje župe Presvetoga Srca Isusova u Prozoru


Padom turske vlasti i dolaskom austrougarske Prozor jo{ vi{e dobiva na va‘nosti kao upravno sjedi{te cijele Rame. U grad dolazi sve veći broj državnih namještenika nove vlasti uglavnom iz Hrvatske, Dalmacije, Slavonije, Slovenije, Austrije, Slovačke, Mađarske itd. Osim državnih službenika koji su uglavnom bili katolici i broj domaćih katolika u samom gradu Prozoru povećavao se iz godine u godinu. S većim brojem katolika pojavila se inicijativa da se utemelji nova župa sa sjedištem u gradu Prozoru, a tome su težila i okolna sela koja su bila poprilično udaljena od župa Šćit, Uzdol, Gračac i Doljani.

Kao {to je vidljivo iz dokumenata, župa Prozor utemeljena je u ljeto 1906., a pripala je Ramskom dekanatu u Vrhbosanskoj nadbiskupiji.
Kao prva crkvica novoutemeljene župe služila je tzv. Vaga na tržnici koja je bila natkrivena. Tu se služila misa više od godinu dana. Svećenik je stanovao kod obitelji Brizar u južnom dijelu grada. Krštenja i vjenčanja obavljala su se u kapelici u kući obitelji Brizar. Druga crkva, veličine 10 x 5 metara, sagrađena je dragovoljnim prilozima vjernika 1908. godine od ćerpića (nepečene cigle). Župni dvor građen je kad i druga crkva. Taj stari dvor bio je na „životu“ još 2004., kada je porušen. Tijekom 1936. gradi se nova župna crkva. Godine 1943. komunistička vlast je crkvu pretvorila u skladište, a u župnu kuću uselili su „novi partizanski stanari“. Nakon toga crkva je obnovljena, a 1963. porušena je kako bi na njezinu mjestu mogla biti sagrađena nova, današnja trobrodna crkva čija je gradnja dovršena 1968. Nova crkva posvećena je 1. rujna 1968. i do sada je više puta obnavljana, Ove (2008.) godine unutrašnjost crkve i sve prateće instalacije su potpuno obnovljene.
Nova župna kuća građena je od 1986. do 1991. Za postojanja Nezavisne Države Hrvatske Prozor je pripadao Talijanima. Krajem svibnja 1942. grad je napustila talijanska posada, a na njezino mjesto došla je ustaška satnija „Željezničke vojnice“, koja je trebala osiguravati mir i red. No, Prozor uskoro napadaju brojni partizani i osvajaju ga 13. srpnja 1942. Osim Prozora partizani 14. Srpnja 1942. zauzimaju i Šćit te do temelja pale tamošnju franjevačku crkvu. Prozorski župnik vlč. Petar Perić bježi u Uskoplje zbog partizanskih prijetnji. Početkom listopada 1942. Talijani pokreću vojnu akciju u cilju protjerivanja partizana s ovoga područja. U tome im pomažu četnički odredi iz istočne Hercegovine koji su u razdoblju od 8. do 15. listopada 1943. ubili više od 1000 stanovnika ondašnjega Prozorskog kotara. Kako su talijanske postrojbe bile smještene u samome gradu, u njemu četnici nisu počinili nikakve zločine, ali su zato stradala okolna naselja.

Od 13. do 15. veljače 1943. izbijaju žestoki sukobi između talijanskih i partizanskih postrojbi u kojima su Talijani poraženi. Nakon toga crkva u gradu spaljena je, a na području župe Prozor ostali su samo pustoš, glad, tifus i siromaštvo. Poslije toga i u poratnom razdoblju sve do 27. listopada 1951. pastoralnu brigu o župi Prozor uglavnom vode fratri sa Šćita. Navedenog datuma Ordinarijat vrhbosanski imenovao je vlč. Petra Vidovića prozorskim župnikom. Budući da u Prozoru nije imao gdje stanovati, župnik Vidović stanovao je u samostanu na Šćitu, a u Prozor je išao pješice sve do 3. siječnja 1953., kada se konačno preselio u Prozor. Tada je ispražnjen dio okupiranog župnog stana. Nova vlast ubrzo je u Prozoru oduzela dio crkvene zemlje, na kojem je kasnije podigla veterinarsku ambulantu. Općinska uprava donijela je odluku 9. svibnja 1946. kojom se traži da se sve matične knjige zaključe s 10. svibnjem 1946. te da se vjenčanja, krštenja i umrli moraju prvo objaviti kod državnog matičara, a tek onda upisati u crkvene matice.

Katolički vjeronauk se do 1947. držao u svim školama, kada je izbačen iz nastavnog plana i programa. U župnim maticama od 1912. do 1918. i od kraja 1943. do 1949. nema nikakvih podataka, {to znači da župnik tih godina nije mogao stalno djelovati u župi Prozor zbog četničkih, a potom i zbog partizanskih i komunističkih divljanja. Vjernici su u tom razdoblju bili prisiljeni sakramente tražiti u susjednim župana Šćitu, Gračacu i Uzdolu. Od 1906. do komunističke zabrane rada 1949. godine na području današnje župe Prozor djelovalo je povjerenstvo, a potom podružnica Hrvatskoga kulturnog društva „Napredak“. Djelovanje podružnice HKD-a „Napredak“ u Prozoru obnovljeno je 1991. godine. Tijekom rata od 1991. do 1995., tj. za sukoba muslimanskih i hrvatskih snaga 1993. godine, mnog Hrvati katolici napustili su župu, ali su i mnogi prognanici iz Uzdola, Solakove Kule, Žitača/Podhuma, Obri, Gračaca i Doljana tu našli svoje utočište. Prema procjenama, 1995. godine u župi Prozor bilo je 360 prognaničkih obitelji, a prije toga i više. U posljednjem ratu smrtno je stradalo 23 župljana prozorske župe. U župi Prozor od 1974. djeluju časne sestre Družbe Služavki Malog Isusa, a danas je aktivno i Hrvatsko katoličko dobrotvorno društvo (HKDD).

Župom Presvetoga Srca Isusova u Prozoru upravlja dijecezanski svećenik, a pripadaju joj ova naselja (lokalni nazivi): Bare, Blace, Borovnica, Ćališi, Dobroša, Gmići (istok i zapad), Lapsunj, Lug (filijalna crkva), Ometala, Paljike, Perići, Prozor, Šerovina, Šlimac i Tomići.

Do 1952. godine u župi Prozor nije bilo nikakve građevinske djelatnosti jer župa nije imala stalnog župnika. Župni stan zaposjeli su civili koje su uselile ondašnje komunističke vlasti. Godine 1952. za stalno župnika u Prozor dolazi Petar Vidović koji se uselio u nezaposjednuti dio župnog stana. On je u razdoblju od 1952. do 1961. obnovio i pokrio staru župnu crkvu te popravio župni stan koliko je mogao, s obzirom da su u njemu stanovali civili. U istom razdoblju župnik Vidović sagradio je kapelice na grobljima sela Dobroša, Borovnica i Lug. Godine 1962. župnik Vlado Jurjević zatražio je dozvolu za gradnju nove crkve, koja mu je odobrena nakon godinu dana.

Submit to DeliciousSubmit to DiggSubmit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TechnoratiSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
Joomla Template - by Joomlage.com