Župa na Facebooku

Knjiga 100. godina župe

Župa Prozor

01
02
3
5
6
8
9
crkva1
crkva21

Video

Zadnje dodano

article thumbnail  U četvrtak 1. studenog na blagdan Svih svetih, je zapovijedana svetkovina i neradni dan. Sutra, 1....
article thumbnail  Jučer, na Dvadesetidevetu nedjelju kroz godinu u župi Presvetog Srca Isusova Prozor obilježen je...
article thumbnail  Dobroša – Blace, subota, 22. rujna, sv. Misa u 11 sati Šlimac, subota 22. rujna, sv. Misa u 11...
article thumbnail  Nakon ljetog odmora na prostoru ramskoga kraja započela je nova nastavna i vjeronaučna godina. Na...
article thumbnail  Kao što je bilo i planirano, Vrhbosanski bogoslovi u zajedništvu s odgojiteljima i Uzoritim...
article thumbnail  Danas je u župi Presvetog Srca Isusova Prozor proslavljen Dan posvete župne crkve I upriličen je...
article thumbnail  Sutra nam dolaze gosti koji su već najavljeni. To su naši bogoslovi iz Vrhbosanskog Bogoslovnog Sjemeništa...
article thumbnail  U subotu 1. rujna, navršit će se pedeseta obljetnica blagoslova župne crkve u Prozoru, a isti dan...

„S nama Bog“. Ovo je ispunjenje najvećih težnji ljudskog srca o kojemu su govorili i svjedočili mnogi. Dovoljno je sjetiti se riječi sv. Aurelija Augustina:“Gospodine, stvorio si nas za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.“ Na 4. i posljednju nedjelju Došašća, kada se trenutak proslave Božića jako približio, odzvanja u misnim čitanjima upravo ova čežnja da se sjedinimo s Bogom, da budemo u Njegovoj blizini i promatramo Njegovo lice, da se jednostavno smirimo u Njemu.

Obratite se! Približilo se kraljevstvo nebesko!“ Ovaj poziv odzvanja kroz cijelu povijest ljudskog roda i upozorava čovjeka na stvarno stanje njegovog života: stanje grešnosti gdje ljudsko biće ima neprestanu potrebu za obraćenjem srca i pameti kako bi moglo doći u susret svom Stvoritelju. Odgovoriti potvrdno na taj poziv jest jedna od najvažnijih aktivnosti koje bi trebalo poduzeti u vremenu Došašća, kako bi Božić Gospodnji bio proslavljen s mirom i radošću. A što će se dogoditi kada Kraljevstvo nebesko konačno dođe, o tome nam govore misna čitanja koja slušamo na 2. nedjelju Došašća.

„Dođi, Gospodine Isuse!“ S ovim zazivom završava se Sveto Pismo i naznačuje se vrijeme iščekivanja drugog Kristovog dolaska. To iščekivanje je u različitim razdobljima povijesti imalo raznovrsne stupnjeve svoga intenziteta, ali je uvijek ostalo jedna od temeljnih značajki naše vjere: čežnja za novim Isusovim dolaskom i konačnom uspostavom Njegovog Kraljevstva. U Došašću, kao što samo ime kazuje, razmišljamo i molimo da se ostvari ovaj duboki uzvik naše duše: da Gospodin Isus, naš Spasitelj i Otkupitelj, dođe, ne samo kao što je došao prvi put, nego da se ostvari i Njegov drugi i konačni dolazak. A kako će izgledati taj Njegov dolazak, o tome nam zorno govore misna čitanja koja slušamo na 1. nedjelju Došašća.

Posljednja nedjelja u liturgijskoj godini je pred nama, nedjelja svetkovine Krista Kralja. Nedjelja koja bi trebala imati svečani završetak, no današnje evanđelje nam nekako oduzima taj osjećaj svečanosti jer se radi o izvještaju muke i trpljenja. Evanđelje koje govori o razbojniku koji je uspio ukrasti nebo, kako se ponekad kaže o Sv. Dizmi.

Razmišljajući o današnjem evanđelju neprestano mi se pogled zaustavlja upravo na prvim redcima, na kratkom opisu kako su Židovi s divljenjem promatrali ljepotu hrama i kako su se divili upravo samoj građevini i prinošenim darovima. Drugim riječima, kako su se zapravo divili samima sebi u svoj pobožnosti svoga naroda i praćenju zakona. Naime, za Židove je hram bio znak vidljive Božje prisutnosti usred svoga naroda, sveto mjesto u kojem Bog prebiva. Život bez hrama je bio nezamisliv, kao što je bilo nezamislivo da će taj hram ikada biti srušen ili prazan. Iz povijesti znamo da je taj isti hram srušen nakon nekih 70ak godina od ova Isusova upozorenja, te da je od njega ostao samo dio zida, poznatiji u današnje vrijeme kao zid plača.

Naš Bog nije bogom mrtvih nego živih. Ova rečenica u nama može proizvesti i potaknuti razne osjećaje. Od sreće, nade, zadovoljstva, pa možda čak i potaknuti na razmišljanje sve do neke tjeskobe, nelagode, nijekanja, zavisno od toga kako se osjećamo. Bilo kako bilo, za ovu je rečenicu i za prihvaćanje njezina značenja i smisla nadasve potrebna jedna stvar – vjera. Živa vjera da Bog nije samo proizvod ljudske mašte, vjera da nam Bog oprašta grijehe, vjera da je Isus za nas umro i uskrsnuo. Vjera.... u Godini vjere.

Često je pitanje koje se postavlja… Da Sin čovječji dođe u današnji dan, bi li našao vjere na zemlji? Bi li našao kojeg pravednika? Bi li se čudio svemu što se u svijetu događa i kamo i kako ovo čovječanstvo ide? No sve ovo su naša ljudska promišljanja koja nam ne dozvoljavaju da vidimo veću sliku. Koja nam smeće s uma činjenicu da je sam Gospodin rekao da je došao pozvati grešnike, da zdravi ne trebaju liječnika i da je spreman ostaviti 99 ovaca, kako bi išao potražiti jednu koja je izgubljena. Ne samo to. Današnje evanđelje nam daje još jednu perspektivu koju često zaboravljamo. Isus nas zove našim imenom. Isus nas poznaje.

Isus nas danas želi povesti u jeruzalemski hram i predstaviti nam dvojicu molitelja: carinika i farizeja. Ova dva molitelja vrlo su različiti, već kao osobe, a još su više različite njihove molitve. O toj razlici govori već mjesto koje pojedini od njih odabire za molitvu, zatim držanje njihova tijela, a pogotovo riječi koje izgovaraju.  Farizej ulazi u hram uzdignute glave. Uvjeren je da se nalazi na svom terenu, u svom prostoru. Polazi naprijed i zaustavlja se pred samim svetištem. U vrijeme molitve stoji uspravno. Carinik se jedva usuđuje ući u hram, svjestan je da ovom prostoru ne pripada, moli prignut, ne usuđuje se ni podići glavu.

Danas, na misijsku nedjelju, obuzimaju nas suprotni osjećaji: S jedne strane, radosni smo i zahvalni Bogu; s druge opet strane, zabrinuti i tjeskobni. Radosni smo jer je Kristova Radosna vijest zaista dosegla sve krajeve svijeta. Posvuda se sastaju ona dvojica ili trojica u Kristovo ime, u svakom dijelu svijeta postoje zajednice kršćanskih vjernika, u svima narodima prisutna je njegova Crkva. Negdje se rađa, negdje raste i dozrijeva, negdje je već odrasla i zrela. U isto vrijeme zabrinuti smo i tjeskobni jer su još mnogi prostori na zemlji u koje Radosna vijest još nije stigla. A još je više njih u kojima nije prihvaćena, gdje je odbačena, pogažena.

Joomla Template - by Joomlage.com