Župa na Facebooku

Knjiga 100. godina župe

Župa Prozor

01
02
3
5
6
8
9
crkva1
crkva21

Video

Zadnje dodano

article thumbnail  U četvrtak 1. studenog na blagdan Svih svetih, je zapovijedana svetkovina i neradni dan. Sutra, 1....
article thumbnail  Jučer, na Dvadesetidevetu nedjelju kroz godinu u župi Presvetog Srca Isusova Prozor obilježen je...
article thumbnail  Dobroša – Blace, subota, 22. rujna, sv. Misa u 11 sati Šlimac, subota 22. rujna, sv. Misa u 11...
article thumbnail  Nakon ljetog odmora na prostoru ramskoga kraja započela je nova nastavna i vjeronaučna godina. Na...
article thumbnail  Kao što je bilo i planirano, Vrhbosanski bogoslovi u zajedništvu s odgojiteljima i Uzoritim...
article thumbnail  Danas je u župi Presvetog Srca Isusova Prozor proslavljen Dan posvete župne crkve I upriličen je...
article thumbnail  Sutra nam dolaze gosti koji su već najavljeni. To su naši bogoslovi iz Vrhbosanskog Bogoslovnog Sjemeništa...
article thumbnail  U subotu 1. rujna, navršit će se pedeseta obljetnica blagoslova župne crkve u Prozoru, a isti dan...

Prošle smo se nedjelje u evanđelju susreli s Isusom koji nam se predstavio kao izvor vode žive od koje se nikada ne žeđa. U današnjem ga evanđelju susrećemo kao onoga koji liječi oči, liječi vid. Bilo bi prejednostavno kad bi se radilo samo o običnom ozdravljenju, pogotovo kad ga donosi evanđelist Ivan. Današnje evanđelje spada u dio Ivanova evanđelja kojega nazivamo Knjiga znamenja. Ivan donosi sedam takvih znamenja. Uloga znamenja je da pokaže na neku dublju stvarnost.

Prva nedjelja kroz crkvenu liturgijsku godinu slavi se kao blagdan Kristova krštenja. Pitanje koje nam se odmah nameće glasi: Zašto se Isus dao krstiti od Ivana? Zašto je stao u kolonu grešnika i čekao na red da dođe do Ivana? Ova su pitanja opravdana, jer ono što se Ivanovim krštenjem dobivalo, Isusu nije trebalo, on je to sve već imao. Toga je bio svjestan i sam Ivan Krstitelj, koji govori Isusu: Ti trebaš mene krstiti, a ne ja tebe. Krštenjem se opraštaju grijesi, a Isus nije imao nikakvog grijeha na sebi. Krštenjem se postaje dijete Božje, a Isus je već Jedinorođeni Sin Božji i to od vijeka. Zašto se onda Isus dao krstiti?

Četvrtom nedjeljom došašća došli smo jako blizu Božiću. U središtu biblijskih čitanja posljednje nedjelje došašća nalaze se riječi što ih je Gospodin rekao po proroku: „Evo Djevica će začeti i roditi Sina i dat će mu ime Emanuel, što znači Bog s nama“. Bog u kojeg mi kršćani vjerujemo nije neki daleki Bog koji uživa u svome kraljevstvu negdje daleko od ljudi, nego je to Bog nama blizak, s nama Bog.

Trećom nedjeljom došašća još više smo se približili radosnom slavlju rođenja našega Spasitelja Isusa Krista. Prorok Izaija nas ohrabruje da učvrstimo koljena klecava i da kažemo preplašenim srcima: "Budite jaki, ne bojte se: evo Boga vašega!“ On sam dolazi da nas spasi, da nam donese radost i veselje. Evanđelje je radosna vijest. Bog sam nam govori: ne bojte se, ja sam s vama. Kad smo u nekoj nevolji i muci, kako je onda lijepo i utješno čuti od prijatelja i ljudi koji nas vole: ne boj se, ja sam s tobom, pomoći ću ti, sve će to dobro završiti.

Temeljna poruka biblijskih čitanja za drugu nedjelju došašća ove godine je poziv na obraćenje. Ivan Krstitelj je u Judejskoj pustinji pozivao narod na obraćenje: „Obratite se, jer se približilo kraljevstvo nebesko“. Za Ivana Krstitelja se kaže da nije imao dlake na jeziku. Bio je beskompromisan. Naviještao je skoru srdžbu Božju i neugasivi oganj za one koji se ne obrate. Farizeje i saduceje nazivao je „leglo gujinje“ i oštro ih upozoravao da je sjekira već položena na korijen stablima. „Svako stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca“, propovijedao je Ivan Krstitelj.

U slikovitom govoru Grka i Rimljana zmija koja grize vlastiti rep jest slika besmislenosti ljudske sudbine. Čovjek je, naime, biće koje se neprestano vrti oko sebe samoga, oko svojih interesa i briga, bolesti i nevolja. U toj vrtnji kao da se nalazi u nekom ukletom, začaranom krugu iz kojeg ne može van. Ovaj krug, odnosno vrtnja, zaista jest uklet i beznadan jer, tko se neprestano bavi samim sobom, na kraju i pronalazi jedino sebe, a u sebi ne pronalazi drugo nego duboki, crni ponor. I što više u njega gleda, to ponor postaje dublji i crnji.

Prije nekoliko dana proslavili smo svetkovinu uzašašća Gospodinovog. Isus je od Oca izašao da se nakon izvršenog poslanja Ocu vrati. Čitavo Ivanovo evanđelje ide za tim da pokaže svome čitatelju da je Isus Sin Božji, pravi Bog, jednak Ocu. Prisjetimo se malo uvoda u Ivanovo evanđelje, Proslova, onog teksta koji započinje s „u početku bijaše Riječ, i riječ bijaše kod Boga i riječ bijaše Bog.“ Najprije nam pisac govori o preegzistenciji vječne Riječi u Ocu, zatim u vrhuncu teksta govori: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama. I vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.“

Nakon nedjelje Isusove kušnje u pustinji, te preobraženja na gori Tabor, današnje nedjeljno čitanje govori nam o Isusovu susretu sa jednom Samarijankom pored jednog bunara koji je u to vrijeme nazivan „Jakovljev zdenac“ To je, naime, ime dobio jer ga je iskopao patrijarh Jakov, Izakov sin, pa je po njemu i dobio ime „Jakovljev“. Poznato je da čovjek ne može živjeti bez vode, osobito ako se nalazi u pustinji kao što su bili Izraelci kako čitamo u prvom čitanju.

Danas u evanđelju čitamo o Isusovom govoru na gori i to o blaženstvima. Oni koji su u vjeri nepoučeni, ili nedovoljno poučeni, čitajući ili slušajući ove riječi mogu se zgroziti, možda i podmuklo nasmijati. Tko bi normalan mogao biti blažen: sretan u siromaštvu, u žalosti, u progonstvima, kad mu se čini nepravda, kad ga se pogrđuje, kad se na njega nevina laže itd.

Joomla Template - by Joomlage.com