Župa na Facebooku

Knjiga 100. godina župe

Župa Prozor

01
02
3
5
6
8
9
crkva1
crkva21

Video

Zadnje dodano

article thumbnail  U četvrtak 1. studenog na blagdan Svih svetih, je zapovijedana svetkovina i neradni dan. Sutra, 1....
article thumbnail  Jučer, na Dvadesetidevetu nedjelju kroz godinu u župi Presvetog Srca Isusova Prozor obilježen je...
article thumbnail  Dobroša – Blace, subota, 22. rujna, sv. Misa u 11 sati Šlimac, subota 22. rujna, sv. Misa u 11...
article thumbnail  Nakon ljetog odmora na prostoru ramskoga kraja započela je nova nastavna i vjeronaučna godina. Na...
article thumbnail  Kao što je bilo i planirano, Vrhbosanski bogoslovi u zajedništvu s odgojiteljima i Uzoritim...
article thumbnail  Danas je u župi Presvetog Srca Isusova Prozor proslavljen Dan posvete župne crkve I upriličen je...
article thumbnail  Sutra nam dolaze gosti koji su već najavljeni. To su naši bogoslovi iz Vrhbosanskog Bogoslovnog Sjemeništa...
article thumbnail  U subotu 1. rujna, navršit će se pedeseta obljetnica blagoslova župne crkve u Prozoru, a isti dan...

"Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo" – veli Poslanica Hebrejima. Temelji se na Božjoj riječi koja naviješta nevidljive stvarnosti. U sebi krije sigurnost kakve nema na ovoj zemlji, ali i prijetnju: Bog te može povesti i "onamo kamo nećeš", veli Isus Petru (Iv 21,18). Ljudi su ponekad skloni sva svoja negativna iskustva povezivati s Bogom. Boga se plašimo i bježimo od njega. Vjerujemo možda u njega, ali njemu ne... No, u kršćanskom i biblijskom smislu vjerovati znači u prvom redu vjerovati Bogu, dopustiti mu da uđe u naš život. Vjerovati znači prepoznati Božju ruku i u ponoru koji prijeti. Vjerovati konačno znači biti siguran da me Bog voli.

Čovjek je biće koje se neprestano vrti oko samoga sebe, oko svojih interesa i briga, oko svojih bolesti i nevolja. Ova vrtnja s vremenom se pretvara u začarani krug iz kojega se više ne može van. Onaj, naime, koji se neprestano bavi samim sobom, na kraju i pronalazi jedino sebe, a u sebi ništa drugo nego duboki, crni ponor. I što više gleda u taj ponor, to on postaje dublji i crnji.

Poruka Evanđelja prošle nedjelje, prispodobom o milosrdnom Samarijancu, pružila nam je lijepu ilustraciju ljubavi prema bližnjemu; poruka današnjeg Evanđelja, koja nas suočava s likovima Marte i Marije, pruža nam ilustraciju ljubavi prema Bogu. Karakteri i uloge ovih dviju žena vrlo su znakoviti. Marta simbolizira aktivnost, a Marija kontemplaciju. Svatko od nas u sebi nosi obje mogućnosti. No, u svijetu naše zapadne civilizacije (kao i u kući Marte i Marije, gdje je Marta, čini se, vodila glavnu riječ) kontemplativna strana jest zapostavljena. Zato Isus danas, ukazujući na Marijin primjer, i Marti i nama upućuje vrlo važnu poruku.

Na putu prema Jeruzalemu Isus je doživio susrete s raznim ljudima. Danas susreće pismoznanca koji ga pita: "Tko je moj bližnji?" Isusov odgovor postavlja ovog pismoznanca i sve nas pred tri iznenađenja. Prvo iznenađenje jest način na koji odgovara. Ne odgovara definicijom ili opisom nego pričom. A priča zvuči šokantno, sablažnjivo. Dva Židova, dva svećenika, suočeni s nesrećom koja vapi za pomoć, ostaju hladni, nezainteresirani, bez srca, i kao da ih se sve to uopće ne tiče, mirno prolaze pokraj izranjenog, polumrtvog čovjeka i nastavljaju svoj put. A Samarijanac, nevjernik ili poluvjernik, sažali se nad nesrećom ovog čovjeka, zaustavlja se i priskače u pomoć.

Riječi i poruka današnjeg Evanđelja čini se teška i radikalna. S jedne strane, Isus prekorava svoje učenike jer su preradikalni, a s druge strane vidimo ljude koji bi htjeli poći za njim, ali kao da se od njih očekuje upravo ta radikalnost. Na prvi pogled radi se o dvije opriječne strane koje su ispunjene paradoksom i različitošću. Kao da učenicima brani da ispune poslanje, a onima koji mu se žele pridružiti želi da ga slijede do kraja, bez obzira na bilo što da budu u poslanju. Bez obzira bilo na rodbinske veze, bilo na roditelje, bilo na smještaj.

Današnje evanđelje stavlja Isusa u prvi plan. Točnije, Isus se zanima što ljudi govore o njemu, za koga ga smatraju. Da to pitanje postavi danas, vjerujem da bi dobio drugačiji odgovor. Isuse, znaš... danas te psuju, kunu, ne žele Ti dobro, niti Ti žele da imaš ikakvog udjela u ovome svijetu. Možda su najblaže riječi koje možemo reći o njemu, ako mu želimo ugoditi. U tome svemu ostaje i Isusovo pitanje... a vi.. što vi kažete tko sam ja? Svatko od nas voli slušati pozitivne stvari o sebi. Interesiramo se kako nas ljudi percipiraju i doživljavaju. Želimo znati što o nama misle i što o nama govore.

Promatrajući današnje evanđelje pred nama su u prvome redu žena, farizej i oprost. Farizej koji Isusa poziva u svoju kuću i žena koja je grešnica te su joj oprošteni mnogi grijesi. U Isusovo doba bilo je nezamislivo da žena bude prisutna u društvu koje je bilo u izričito muškom sastavu, kao što je bio ovaj susret u farizejevoj kući pa tim više možemo shvatiti ljutnju i pomutnju sviju prisutnih, a posebice samog domaćina. Isus ovaj pomalo nevjerojatan događaj i nelagodu koja je zavladala u prostoriji tumači na drugačiji način nego što su prisutni očekivali. Iz nevjerojatnog događaja čini stvar koja je još nevjerojatnija... otpušta ženi grijehe.

Jednom ne tako davno čuo sam jednu misao koja kaže da je svaki rastanak zapravo početak nekog novog susreta. Razmišljajući o Isusovoj svećeničkoj molitvi koju nam u današnjem evanđelju Crkva nudi za razmatranje možemo uočiti da nitko prije niti poslije Krista nije izrazio toliko strastvenu ljubav prema čovjeku. Ona mu je bila jedini i temeljni smisao poslanja. Stoga valja obratiti pažnju na dvije ključne misli. Isus želi ujediniti ono što je bilo razjedinjeno između čovjeka i Boga po grijehu naših praroditelja.Po Isus Kristu mi ulazimo u novi savez s Bogom i zato Isus moli za jedinstvo, ono prvotno jedinstvo čovjeka i Boga koje grijehom bijaše narušeno, degradirano i napuklo. Isus sve što čini, čini u zajedništvu s Ocem.

Današnji ulomak iz Isusova oproštajnog govora ja bih nazvao vrhuncem Isusove ljubavi prema učenicima i prema nama. I svakako ta ljubav koja se očituje u odnosu Sina prema Ocu i Oca prema Sinu, a koja se po Duhu Svetom daruje na jedan poseban način svakom čovjek nije tek bilo kakva ljubav i bilo kakva sreća i bilo kakav mir, to nije mir kakav svijet nudi koji je uvijek manjkav i nedorečen, nego ljubav koja se nesebično daruje, koja se kao dar nesebično pruža onima koji je žele prihvatiti i čuvati u svom srcu te je dijeliti s drugima. Zato Isus na početku ovoga odlomka kaže: »Ako me tko ljubi čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti«.

Joomla Template - by Joomlage.com