Župa na Facebooku

Knjiga 100. godina župe

Župa Prozor

01
02
3
5
6
8
9
crkva1
crkva21

Video

Zadnje dodano

article thumbnail  Jučer, na Dvadesetidevetu nedjelju kroz godinu u župi Presvetog Srca Isusova Prozor obilježen je...
article thumbnail  Dobroša – Blace, subota, 22. rujna, sv. Misa u 11 sati Šlimac, subota 22. rujna, sv. Misa u 11...
article thumbnail  Nakon ljetog odmora na prostoru ramskoga kraja započela je nova nastavna i vjeronaučna godina. Na...
article thumbnail  Kao što je bilo i planirano, Vrhbosanski bogoslovi u zajedništvu s odgojiteljima i Uzoritim...
article thumbnail  Danas je u župi Presvetog Srca Isusova Prozor proslavljen Dan posvete župne crkve I upriličen je...
article thumbnail  Sutra nam dolaze gosti koji su već najavljeni. To su naši bogoslovi iz Vrhbosanskog Bogoslovnog Sjemeništa...
article thumbnail  U subotu 1. rujna, navršit će se pedeseta obljetnica blagoslova župne crkve u Prozoru, a isti dan...
article thumbnail  Kroz povijest, Ramu je često pratio usud vatre i vode – simboli stradanja. Jedno od najtežih...

Mislim da više nije nikakvo veliko otkriće ustvrditi da smo svjedoci vremenâ koja obiluju nesigurnošću, strepnjom za budućnost, očajem. Ratovi, sukobi, diktature: ekonomske, državne, društvene, opće ljudske krize ukazuju nam na našu slabost, krhkost, nesigurnost i strah. I stoga ne treba čuditi da se u čovjeku postavljaju osnovna egzistencijalna pitanja kao što su:“Što dalje? Kako dalje? Kako preživjeti do sutrašnjeg dana? Hoće li uopće biti sutrašnjeg dana?“ Ljudi koji imalo vjeruju u Boga u ovakvim vremenima postavljaju pitanje koje je sam Sin Božji postavio na križu: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“

Vrlo lako je doći u stanje duha kada se počne misliti, a možda čak i vjerovati da je Bog doista digao ruke od ljudskog roda i prepustio ga njegovim jadima i grijesima. Ali, je li doista tako? Odgovor na to toliko važno pitanje naših života daje sam Svevišnji u misnim čitanjima koja slušamo na 8. nedjelju kroz godinu.
Prvo misno čitanje upravo i započinje jednom potresnom i rezigniranom izjavom Izraela koji se nalazi u sužanjstvu već dugo vremena:“Gospodin me ostavi, Gospod me zaboravi!“ Ne podsjećaju li ove riječi na misli koje se u ljudskoj glavi množe kada se nalazi u naizgled nepremostivim teškoćama? Zanimljivo je primijetiti da, dok još u mnogim situacijama je donekle psihološki opravdano pasti u takav očaj, situacijama kao što su ratovi, glad, neimaština, bolest, dotle sve veći broj ljudi, posebno na razvijenom Zapadu, zbog sitnica i banalnosti zapada u životne krize iz razloga slabe otpornosti i nezrelosti uma i duha. Svima njima Bog preko usta svoga proroka upućuje jasnu poruku utjehe uspoređujući svoju ljubav s ljubavlju jedne brižne i požrtvovne majke: kao što prava i zrela majka ne može ostaviti i zaboraviti dijete svoje utrobe, meso svojega mesa, jer bi time nijekala samu bit svoga ovozemaljskog postojanja, tako niti Bog ne može ostaviti svoje ljubljeno stvorenje za koje je žrtvovao čak i vlastitog Sina, jer bi time nijekao savršenstvo svoje ljubavi, dobrote i milosrđa, ostvarene na najveći mogući način upravo u žrtvovanju Jaganjca Božjeg.
Drugo misno čitanje iz Prve poslanice apostola Pavla Korinćanima govori nam o tome što se događa ukoliko istinski vjerujemo da smo voljeni od Boga i da nas nikada ne ostavlja same, nego je uvijek uz nas: postajemo Božji služitelji i upravitelji njegovih otajstava koje šalje preko nas svoj našoj braći i sestrama: otajstava njegove ljubavi i milosrđa. Ne samo to, nego naše srce postaje i milosrdno i ne pada u napast da sudi druge zato jer je svjesno činjenice da je jedini istinski i pravedni sudac sam Gospodin koji će na kraju vremena iznijeti sve nakane i tajne ljudskih srdaca. Naše nije suditi, nego razumijevati, a da bi postigli takav dar Božji moramo sami biti ispunjeni pouzdanjem u Božju ljubav, oprost i nenapuštanje u najtežim trenucima života.
U evanđeoskom odlomku slušamo Isusa koji se suočava s osnovnim ljudskim egzistencijalnim pitanjima o kojima smo malo u drugačijem smislu razmišljali na početku:“Što ćemo jesti? Što ćemo piti? U što ćemo se obući?“ I ovdje se javlja ljudska tjeskoba, koja je nerijetko, barem psihološki, shvatljiva i očekivana, međutim Isus nas poziva da svoj pogled na život produbimo, da ne gubimo nadu i ne padamo u očaj, koliko god to bilo, ljudski gledajući, očekivano. Bog se brine za svoje stvorenje, ali ne na način kako to mi sebi zacrtavamo i planiramo. Tajna Božje ljubavi se ne ogleda toliko u tome koliko nas On oslobađa muka, problema, patnji, nego koliko je uz nas u takvim trenucima, jer nije najteže u životu imati križeve, nego je najteže osjećati se napuštenim u nošenju križeva i podnošenju patnji. U tome leži težina našeg hoda kroz život, u činjenici da nas mnogi napuštaju kada nam je najteže, a ne u činjenici objektivno teških situacija – sve, ali baš sve se lakše podnosi kada u tvome životu postoji netko tko dijeli tvoj problem, patnju i bol. Zajedno smo uvijek jači! Isus pokazuje da čovjek, i kada je napušten od svih, nikada nije sam, jer u njegovom životu uvijek postoji Otac nebeski koji će ga utješiti i dati mu snage, strpljenja i mudrosti da riješi svoje probleme, jer ako se On toliko brine za ptice nebeske i ljiljane poljske, a koliko će se onda tek pobrinuti za čovjeka kojega neizmjerno ljubi i koji je vrijedan u njegovim očima. Ono na što smo mi ponajprije pozvani od Isusa nije razbijati glavu u kakvim se nedaćama nalazimo, nego uzdajući se u Boga i njegovo milosrđe krenuti naprijed i boriti se bez obzira na prepreke, jer, izgovoreno riječima proroka Izaije, kada bi te i napustili i zaboravili svi tvoji dragi i bliski, svi oni kojima si vjerovao, Otac tvoj nebeski koji vidi i osjeća sve tvoje probleme, patnje i boli, nikada te ne bi zaboravio. Prepusti se njemu i osjetit ćeš mir koji prožima i učvršćuje tvoje srce.



rv

 

Submit to DeliciousSubmit to DiggSubmit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TechnoratiSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
Joomla Template - by Joomlage.com