„Dobar Pastir to što veli inom, i sam svojijem potvrđuje činom!“ Onaj koji zna znat će o komu je riječ koji napisa ove stihove. Međutim, važno je da bi shvatili, kako teški trenuci daju vrhunsku važnost i rezultate upravo u trenutku najveće žrtve i zauzimanja za dobro i spas svojih! Ovdje se ne može predvidjeti situacija, ali odluka i slijed i te kako trebaju biti, jasni očiti i dosljedni, slijediti, ići putem, biti na pravom putu i što je vrlo važno, doći do kraja!
Biti svećenik?! Da li i kako?
Svećenik se ne rađa on to postaje! To je izbor. Radi se o čovjeku, koji je u jednom trenutku odlučio. Ništa mu nije jasno, ali od puno stvari izabire, odlučuje. Time još ništa nije postigao, nego se samo usmjerio! Predstoji trnovit put usmjerenja i ostvarenja, koji traje do kraja putovanja. Konačno je sam na kraju puta.
I roditelj, otac ili majka se ne rađaju. I oni to postaju, samo što je i ovdje izbor i odluka još teža. Moraju se uskladiti dvije naravi dva bića,
i to u teškoj zadaći sjedinjenja, ne ujedinjenja. Postaju jedno, što je apsolutna novost njihova statusa. Jedina stvarnost ekskluzivnog karaktera, isključuje sve i svakoga. Ne da drugi ne postoje, nego nemaju mjesta u jedinstvenom slobodnom odabiru i dobroj volji u životnoj stvarnosti. Ovo je preduvjet da bi postali roditelji, u ljubavnom zagrljaju bračnog zajedništva. Sve ostalo je nešto drugo i nije to što treba biti!
Izbor, biti svećenik je nešto drugačiji.
Svećenik je nešto posebno. Vrhunski slobodna osoba, ali u svom izboru, tek kad sam potpuno Božji onda sam posve svoj! Ni u jednom drugom zvanju nije tako i ne može biti! Ni o čemu i ni o komu nije ovisan, jer sve što ima Bog mu je dao i on to Bogu prizna i na tome mu je zahvalan. I na zdravlju i na ljepoti (?) i na intelektualnom obilju, po spremnosti (škola i volja činiti dobro). Po svom poslanju usmjeren ići ne svojim, nego Božjim putem, i to neposredno slijedeći njega, onako kako je i On to činio kao čovjek u osobi Isusa Krista! Svećenik nije ništa manje. a ne može biti više! Upravo zato je svrha mog života i bivstvovanja uopće: Bog u meni i ja u Bogu.
Kad pogledam oko sebe. čini mi se da sam s time čak privilegiran! Kad vidim jad i nevolju i muku ljudi oko sebe, čime su sve uvjetovani, čime se moraju baviti u sve što moraju zagaziti ili su u sve i svašta uvučeni, onda duboko odahnem i kažem: Bože hvala ti da si me svega toga oslobodio. Oslobodio me od toga, a u što me upućuješ? E, upravo tu je posebnost svećeničkog poziva. Je ne nudim niti dajem ništa svoje. Zato što i nemam ništa.
Ono na što sam se spremao je biti u Njegovoj (Isusovoj) službi na Zemlji – biti Krist!
Teško da takav imam baš lijepo mjesto u društvu! Kako? Pa jednostavno, samo se prisjetim Isusa na Zemlji! Za sve svoje djelovanje je poslan u smrt, sramotnu smrt, na križu! A šta im je On na to odgovorio! Kad budem uzdignut na križ sve ću privući k sebi. To je njegovo srce, Božansko Srce, koje ne određuju ljudi, nego ga ima!
Mladići, ne bojte se biti sami, jer tek onda možete postati Božji, Ivan naslonjen na Kristove grudi da osjeti otkucaje srca, kao dijete što osjeti otkucaje i život svoje majke, još dok je u njenoj utrobi!
Odlučite se na potpunu slobodu, koja neće biti ničim uvjetovana, ni majkom, ni ocem, ni suprugom, ni djecom, ni rodbinom, ni poslovnim vezama, ni političkim programima. Jednostavno bez ičega da biste bili potpuno svoji, a tek onda možete odlučiti biti Božji i računati na njegovo srce, prijateljstvo i ljubav! Sve je to On, a sve to možeš biti ti!
Blago onom tko to shvati i kad ga nitko ne razumije, pa možda čak ni roditelji, jer oni vole zacrtati svojoj djeci „sigurnu“ budućnost!
Kakva je razlika između svećenika i neženje? Jer prvo što nekomu padne na pamet dok se spomene svećenik, jest da nema obitelji i da je sam! Je li to sažalijevanje ili zavidnost? Ako je sažaljenje, hvala, ne bi! Ako je zavist, to bi ipak trebao biti tvoj problem a ne moj. Onda tugaljiv zaključak, pa kako možeš biti sam, šteta je to, ko biva!
Ako je svećenik sam, onda je promašio život, zvanje i izbor. Gospodin direktno kaže, da nije dobro da čovjek bude sam. Postat će sebičnjak, tvrd, apsolutista i tiranin i prema sebi i drugima.
Svećenik nije nikada sam, i to mu je jako teško održavati, on je uvijek i svakog trenutka s Isusom. Baš svakog trenutka! To ima svoje uvjete, uvijek Isusa poštovati, ljubiti ga i nadati se da ću u vjernosti ustrajati. I uvijek imam društvo. Najizvrsnije.
Takav sam tek pozvan činiti ono što od mene očekuje moj brat, prijatelj i učitelj! On mi je podrška, on mi je saveznik on je snaga moje snage i uspjeh mog služenja. Ne ja! Najveći je poklon uzdarje!
Sad pomalo shvaćamo Pavla! Svima postati sve, da sve pridobijem za Krista. Tada im više ne trebam ja. Najveće je zadovoljstvo dobro i uspješno obavljen posao i zadatak!
Tada mi kao svećeniku nije problem ni moja ograničenost, ni ograničenost mojih poglavara, ni slabost i grješnost ljudi kao što sam i sam, ni zlo koje se događa, ni zlobnici koji zločine čine, ni promašenost i tlapnja sanjara pod utjecajem ideologija i sedativa ili kakvih halucinogenih sredstava, ni alkohol ni prostitucija vrijednih i svetih stvari, nego samo jedna jedina stvar: Prijatelju, bez obzira na sve, mogu li ti kako pomoći!
Jedna me takva Ruka podigla, pridigla i pozvala, a ja sam samo u svojoj slabosti odgovorio. Evo me!
Radost Gospodnja bila uvijek s vama!
Marko, sac.
