Župa na Facebooku

Knjiga 100. godina župe

Župa Prozor

01
02
3
5
6
8
9
crkva1
crkva21

Video

Zadnje dodano

article thumbnail  Jučer, na Dvadesetidevetu nedjelju kroz godinu u župi Presvetog Srca Isusova Prozor obilježen je...
article thumbnail  Dobroša – Blace, subota, 22. rujna, sv. Misa u 11 sati Šlimac, subota 22. rujna, sv. Misa u 11...
article thumbnail  Nakon ljetog odmora na prostoru ramskoga kraja započela je nova nastavna i vjeronaučna godina. Na...
article thumbnail  Kao što je bilo i planirano, Vrhbosanski bogoslovi u zajedništvu s odgojiteljima i Uzoritim...
article thumbnail  Danas je u župi Presvetog Srca Isusova Prozor proslavljen Dan posvete župne crkve I upriličen je...
article thumbnail  Sutra nam dolaze gosti koji su već najavljeni. To su naši bogoslovi iz Vrhbosanskog Bogoslovnog Sjemeništa...
article thumbnail  U subotu 1. rujna, navršit će se pedeseta obljetnica blagoslova župne crkve u Prozoru, a isti dan...
article thumbnail  Kroz povijest, Ramu je često pratio usud vatre i vode – simboli stradanja. Jedno od najtežih...

 

U subotu 1. rujna, navršit će se pedeseta obljetnica blagoslova župne crkve u Prozoru, a isti dan održat će se i susret duhovnih zvanja ove župe, tim povodom, zamolili smo župnika vlč. Marka Tomića za razgovor.

Župniče,  drago nam je da ste se za naše čitatelje odazvali na kratki razgovor. Već ste godinu dana župnik u Prozoru, u jednoj od većih župa Vrhbosanske Nadbiskupije. Kako se osjećate među prozorskim vjernicima?

vlč. Marko Tomić: Da, na 28. kolovoza bit će navršena godina kako sam preuzeo župu Prozor sa službom župnika. Istina jest, da je to jedna od većih župa naše Nadbiskupije, pogotovo poslije rata. Međutim ima i višestruko većih župa od prozorske. Npr. Vitez! Ratne okolnosti su uvjetovale preseljavanje i raseljavanje, pa su te migracije nešto uobičajenije od normalnog stanja. Prozor je upravo iskusio tu migraciju s izbjeglicama, sve do stabilizacije u kojoj se očituju nove prilike. Malo je neugodno čovjeku što se više susreće sa neugodnim prilikama, pa ima i loših posljedica, pogotovu kad se nervozno reagira.

Župa Prozor obuhvaća gradić Prozor, sela od Šlimca do Dobroše, od Gmića do Luga. Jeste li uspjeli do sada obići vjernike i upoznati se s problemima njihovog života?

vlč. Marko Tomić: Prozor nisam poznavao od prije. Samo sam bio prolaznik kroz Prozor i dva puta sam slavio misu u Prozoru, za Srce Isusovo uz 99 obljetnicu župe i na Mladoj Misi vlč. Branka Jurića sam propovijedao. Sve drugo je bilo usputno, u prolazu. Za mene su novi i malo neobični nazivi mjesta , naselja oko Prozora koji pripadaju župi. Međutim, to je u svim mjestima tako. Obišao sam nešto obitelji uz blagoslov u božićnom vremenu, nešto u osobnim povremenim posjetima uz dijeljenje sakramenata. Međutim puno više vremena treba da bi se upoznali ljudi, pa onda i stanje i situacija u kojima žive. Problemi se prave i o njima se puno govori, ali ja nisam uvjeren da je sve to tako problematično. Nedostaje osobnog optimizma i malo je spremnosti učiniti nešto više osobno! Poraditi na vlastitoj vrijednosti, izgradnji i nadgradnji! Ima puno reakcije, a malo akcije!

Vi ste vrlo obrazovan svećenik koji je bio na raznim crkvenim službama: sudac na Crkvenom Sudu u Đakovu, u Riječkoj Metropoliji, vicerektor na Papinskom Hrvatskom Zavodu sv. Jeronima u Rimu, predavač Kanonskog prava na Visokoj Bogoslovnoj Školi u Đakovu, a od 2010. profesor Crkvenog prava na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu. Koja su Vaša iskustva u radu na crkvenim sudovima, odnosno što se „sudi“ na takvoj jednoj crkvenoj ustanovi?

vlč. Marko Tomić: Svaki biskup ordinarij, poglavar mjesne Crkve, tj. biskupije, apostolski je nasljednik i izvorni poglavar u Crkvi. Da bi mogao u Crkvi Kristovoj vršiti službu, mora za to imati ovlasti. Ovlasti u Crkvi mu izviru iz sakramenta Svetoga Reda, i to iz njegove punine, trećeg stupnja, biskupskog posvećenja. Ovlast je u trostrukoj zadaći, dakle ovlast i zadaća su recipročne, a to su : naučiteljska, posvetiteljska i služba upravljanja.

Služba naučavanja se sastoji u zadaći naviještanja i propovijedanja Riječi Božje u kojoj je odgovoran za vjerno prenošenje Riječi i u propovijedanju istine o spasenju i otkupljenju. Bdije nad pravovjernošću i ispravnom prenošenju evanđeoske poruke svećeničkog zbora svoje mjesne Crkve – biskupije.

Posvetiteljska služba se očituje u dijeljenju svetih tajni – sakramenata Crkve, koji su raspoređeni na cjelokupni tijek ljudskoga vijeka i života. Neki od sakramenata su Biskupu posebno povjereni: Potvrda i posebno Sveti Red. Naravno kao izvorni poglavar i sve ostale sakramente. Biskup kao poglavar ima pravo prvenstva u svojoj mjesnoj Crkvi. Kad je on prisutan, onda on uvijek predsjeda svim posvetiteljskim činima:  Euharistiji, dijeljenju sakramenta Potvrde, posveti crkve, podjeljivanju svećeničkog Reda, i u mnogim sličnim situacijama, pa čak i kad se ne radi direktno o posvetiteljskim činima.

Najkompleksnija služba je služba upravljanja – potestas gubernativa. Jedna komponenta te ovlasti jest i sudska – judicijalna! Međutim, upravu tu službu, gotovo nikada ne vrši Biskup osobno. Uvijek je to, skoro redovito, Sudski vikar. Ovaj naziv vikar mu daje pravu ulogu u njegovoj zadaći: on u ime Biskupovo vodi sve sudske postupke i parnice koje bi trebao po svojoj službi vršiti Biskup. Zašto je to tako? Dva su temeljna razloga. Prvi je što je većina Biskupa drugog teološkog specijalnog studija, a ne prava (teološke struke) dok pravo zahtjeva poseban tretman i posebno postupanje. Drugi je razlog, što je neugodna situacija, da Biskup, koji je „oličenje“ djelitelja i promicatelja sredstava spasenja, da sada sudi i presuđuje u spornim situacijama, pogotovu kaznenog postupanja. Zato to uglavnom čini  Sudski Vikar, koji ravna Crkvenim Sudom. Redovno sudište povjereno Crkvenom Sudu je ono vezano uz sakrament ženidbe i njegovu valjanost, kao i uz sakrament sv. Reda i uz njegovu valjanost. Sve ostali slučajevi su pojedinačne dodjele izvida i suđenja, kao što su kaznene, izricanje opomena, kriminalne... Pitanje kategorije oprosta je uvijek u Biskupovoj nadležnosti.

U svojoj sudskoj praksi radio sam u različitim Sudovima raznih Biskupija, gdje me je služba postavljala! Uglavnom su to parnice vezane uz valjanost sakramenta ženidbe i sv. Reda. Ono što moramo znati, valjanu sakramentalnu ženidbu nikada nitko nikakvom vlašću ne može rastaviti! Ono što se na crkvenim sudovima razmatra, jesu samo okolnosti vezane uz valjanost sakramenta ženidbe. U tim parnicama nema rješenja kojim se rastavlja ženidba, nego deklarira da ženidbe nikad nije ni bilo, radi navedenih dokaza! Isto je tako i sa sakramentom sv. Reda. Posebno je pitanje mješovita ženidba – različite vjere. To je ženidba između valjano krštene i nekrštene osobe u Katoličkoj Crkvi. Takva ženidba je kanonska ženidba (sklopljena po odredbama unutarcrkvenog ustroja - kanonsko pravo), ali ona nije sakrament, radi toga što nekrštena osoba ne može primiti sakramente Crkve. Takvu ženidbu može rastaviti, ali samo Papa. Međutim, cjelokupni postupak vodi Crkveni Sud Mjesne Crkve – Biskupije. Samo se sve proslijedi u Rim na Vrhovno Sudište Crkve – za slučajeve ženidbe i sv. Reda, to je Kongregacija za disciplinu sakramenata, a oni prosljeđuju Papi!

Kao profesor kanonskog prava u Đakovu i Sarajevu bili ste tijesno vezani s mladim ljudima, bogoslovima, svećenicima. Koja iskustva nosite s tih susreta?

vlč. Marko Tomić: Na teološkim učilištima je sve više laika koji studiraju teološke discipline. Bogoslovi su samo dio studenata, koji, dakako, imaju posebnu ulogu, ne samo u studijskom dijelu priprave, nego i u odgojnom smislu njihove buduće službe, koja je isključivo vezana uz njihov studij i intelektualno osposobljavanje budućih pastoralnih djelatnika. Obično pravo, pa i kanonsko nije osobiti interesantna materija koja se rado sluša. Studentima je to prilično zamorno. Međutim, to ovisi i od samog profesora. Ja sam imao vrlo ugodno iskustvo, da su studenti, koji su imali slobodan sat, a nisu upisali materiju prava, tražili da mogu prisustvovati predavanjima. Pravo je životno vezano uz funkcioniranje života, jer ono je u relaciji s obavezama i ispunjenjima životnih normi! Dakle, nezaobilazno, kao i računanje, a rijetki vole matematiku!

Na žalost, kasnije se vrlo brzo očituju „rupe“ u poznavanju prava, pogotovu kad to treba drugome objasniti. Pa ti padne na pamet da „tada nisi baš bio na predavanju“ kad je profesor to tumačio! Ne mali potezi se pokazuju krivim, po posljedicama, radi ne pažnje i ne znanja!

Bili ste župnik u Otinovci-Kupres, a prije puno godine i kapelan u Kandiji kod Bugojna i Novom Sarajevu.  S kojim problemima su vjernici opterećeni, odnosno s kojim problemima ste se susretali u Vašem pastoralnom djelovanju?

vlč. Marko Tomić: Osobni problemi su podjednaki na svim našim župama. Osnovni problem je uskladiti kršćanski katolički poziv i njegovu stvarnost sa svakodnevnim življenjem. Tu se očituju drame naše svakodnevnice. Često mislimo da su to drugi i da nam oni stvaraju probleme. Ne, to jednostavno nije istina. Pravi problemi su u nama i samo ih pri sebi možemo rješavati. Ne mogu pričati da drugi ne valja i navoditi činjenice, ako sam nisam nevaljao. Kad bi bio dobar, jako bi mi bilo stalo da negativno ne širim, nego Boga molim da upravi na dobro one koji ne čine uvijek dobro!? Ali kako ću kad sam zlurad? Dakle uvijek gori od onog kojeg ogovaram! A tek kleveta?

Stvaraju nam i društveni uvjeti i životna zbilja, obitelj i zajednica različite uvjetovanosti u našem svakodnevnom življenju. Taj socijalni moment je isprepleten višestruko. Politički unosi dosta nadmetanja. Kvaliteta nadmetanja, što je pozitivno, ovisi o kvaliteti osobe, pa se opet vraćamo sebi! Tu ima nemalih problema, podjela, napetosti. One mogu uzrokovati puno nepravde, uvijek je pogodno tlo za korupciju na svim razinama, a time se posebno diferencira sukob među osobama. Ovdje se ovakve stvari ne mogu rješavati izvanjskom intervencijom, nego kad samo ljudi shvate, a onda i prihvate da šansa uz izbore nije glasovanje, nego pravi izbor i odluka!

Sada ste župnik u Prozoru. Koja su Vaša zapažanja o vjernicima i njihovom odnosu prema župniku?

vlč. Marko Tomić: Generalno govoreći, to je jednako u svim župama naše Nadbiskupije. Ili su precijenjeni, ili su podcijenjeni. Ali ima i zdrave sredine. Vjerujem da to nije ničija osobna zasluga, nego tradicija, nasljedstvo koje je vrlo često građeno na negativnom iskustvu. Obično se o svećenicima ne govori pozitivno, jer se to, kao po sebi razumije, što bi to trebalo isticati. Zato uglavnom dominiraju negativne priče. Zašto kažem priče, zato što one jednostavno nemaju izvor iz susreta, razgovora, dogovora sa župnikom, nego svoje postanje imaju u birtijama i tračevima uz kavu i čašicu, uglavnom onih koji uopće ne komuniciraju sa svećenikom, a još manje dolaze u crkvu na Misu ili sakramente.

Ovi su manjina, ali su jedini glasni!

Većina je, sveti puk, svjesna kao i svećenik, da se svom Bogu treba iz dana u dan obraćati (od glagola obratiti se), ali mu i zahvaljivati da je toliko u svojoj ljubavi bliz da nas nikada ne ostavlja. Iz te svijesti nam postaju jasne naše pogreške, pa ih se čuvamo da nekoga ne uvrijedimo, ali ne popuštamo i ne sustajemo od svog napornog hoda u Istini.

Ovi su većina, ali tiha!

Pravu težinu nosi pasivni odnos prema župi. Župa nije župnikova! On ima svoju zadaću u Župi. Sve ostalo spada na župu, koja je zajednica vjernika određenog teritorija koji se točno razgraniči po ustanovi svake Župe. Župa je nešto što traje sve dok ima vjernika, a u pravnom smislu i još 100 godina ako ostane i bez ijednog vjernika! Naravno, može se u međuvremenu preurediti, preustrojiti ili pripojiti nekoj drugoj župi. Međutim, to je u ovlasti mjerodavnih institucija Crkve, posebno Biskupa.

Nije dobro da materijalnu brigu o župi vodi župnik. To bi morala biti Župno Pastoralno Vijeće i osobito Župno Gospodarsko Vijeće. Tu ni blizu nismo u ostvarenju drugačijeg i pravog odnosa prema zajedničkoj baštini! Po ovoj tematici, nisam uopće zadovoljan!

Osobno, ja cijenim sve ljude, prema svojima sam uvijek otvoren, a sve druge poštujem i kada se s njima ne slažem! Ne ulazim ni u kakve priče, jer ja to kao svećenik i ne mogu, ne slušam ničije priče, osim sugovornika, a postupam po savjesti i svom profesionalnom ustroju, otvoren izići u susret koliko god je to moguće da stvari budu radostan doživljaj u nekom ostvarenju.

Uvijek ostaje jedna teška stvar koja nas obilježava. Jako prljav govor u svakodnevici. Uopće nikakve kulture govora. Moj najveći napor je biti blizu ili u društvu gdje se iza svake tri riječi uključi opaka i bezočna psovka. I nikako ni na koji način, ništa ne znači ni svećenikova prisutnost. Nekima je inspiracija, a nekima način da svećenika potjera iz društva!

Kultura govora jako niska, a onda kultura srca ispašta i ne vidi se! A tako želimo odrasti i biti isti kao i svi drugi!

Rođeni ste kod Žepča, u pitomom i osebujnom bosanskom prostoru. Razlikuju li se ljudi Vašeg zavičaja od župljana ramske župe Prozor?

vlč. Marko Tomić: Ja jesam rođen u Brezovom Polju, župa Žepče. Treća sam generacija doseljenih Hercegovaca u Bosnu. Nosim ime svog pradjeda, koji nije rođen u Bosni,niti je došao sa svojim roditeljima, nego s drugom obitelji, Marić. Iza naših roditelja, mi djeca smo prvi nasljednici u ostavštini. Dakle, nema tradicije. Šteta što mi ukinuše entitet, ja bi bio tipičan pripadnik Herceg Bosne! Dakle, od devet kapi rodovske krvi, odnos je 6:3 u korist Hercegovine.

Različit sam mentalitetom od svojih sumještana, vjerujem i zato što sam već sa 10 godina otišao iz roditeljske kuće (moj se pradjed doselio kao devetogodišnjak u to mjesto). Odgajan po zavodima i ustanovama za svećenički poziv, na poseban način sam otkrivao svoje korijene i poprimao pomalo stil govora i života uz ikavsko narječje, kamen i čistu vodu!

Nisam ni kao Žepčaci, niti kao Ramljaci! I lijepo mi je!

Iz Vaše župe, kao i iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, odlaze mladi i cijele obitelji u zemlje zapadne Europe, posebno u Njemačku i Austriju. Kako se nosite s tim teretom, odnosno ima li lijeka toj teškoj bolesti našeg naroda?

vlč. Marko Tomić: Nije to bolest, onda bi oni koje je bolest zahvatila bili bolesnici. Ne! To su zdravi ljudi, samo pitanje je koja misao i koji smisao ima njihov život, bilo gdje, a onda tek posredno je to mjesto prebivališta, dom, zavičaj, rodna gruda!

Ako ove riječi nemaju nikakvog značenja za ljude, onda ne govorimo o odlasku. Govorimo o seljenju ljudi radi njihovih potreba, želja, i prohtjeva. Tada je svaki njihov razlog i uzrok preseljavanja i seljakanja.

Dom je kod nas gdje je prisutan otac. Odrastali su bez očeva, jer su radili u inozemstvu!

Zemlja je „mati“, a od nje nisu živjeli, nego je zarastala u korov, pa više nije bila ni lijepa!

Škola, ostavljena na odluku djeci! Nisu je završavali, pa je to bio izvor mnogim koruptivnim radnjama, koje su totalno uništavale i uništavaju i struku, i posao, i sve koji s tim imaju veze.

Moglo bi se nabrajati još! Čemu? Koja korist?

Dakle, ni jedan kohezivni element. A gdje je prostor za čistu ljubav u tolikoj prljavštini. Ima je ali se slabo vidi!

To je Ostatak, po kojem će Rama opstati i uvijek je opstajala!

Međutim, uvijek i nanovo, svio dobrodošli Doma!

Možete li nam reći što župa Prozor radi na polju vjerske edukacije djece, mladih pa i odraslih vjernika te koliko su na tom polju angažirani vjernici laici, budući da na području župe živi i radi velik broj učitelja, nastavnika i profesora duboko ukorijenjenih u katoličkoj tradiciji?

vlč. Marko Tomić: Temeljni edukativni vjerski odgoj, uvijek i prije svega, polazi iz roditeljskog doma, iz obitelji. Crkva krsti djecu, jer to traže roditelji, inače ne može krstiti maloljetno dijete, bez traženja i pristanka roditelja. Mi Boga zovemo Ocem, a iskustvo Oca ima samo dijete! I svako dijete zna tko je i što je vrlo važno, kakav je otac. To je jedini način da iz te slike prenese svoj odnos prema Bogu kao Ocu!

Sve ostalo su potrebno uključivanje: najprije škola sa svojim religioznim programom informacije i formacije i upoznavanja sa sadržajem i formom ljudskog religioznog ponašanja. Zatim Crkva sa svojim programom sakramentalne priprave i sudjelovanja u slavlju sakramenata, primjereno dobi i odrastanju. Prvo sakramenti inicijacije u koje spada početak, to je Krštenje, zatim u prvim svjesnim godinama razlikovanja dobrog od zloga, pripravlja se za sakramente Ispovijedi ili Pomirenja, kao i pristup Oltaru Gospodnjem u Euharistiji, što obično nazivamo Prva Ispovijed i Prva Pričest! Potom slijedi posljednji sakrament inicijacije (uvođenja u punoljetnost), a to je sakrament Potvrde ili Krizma. U tu pripravu se uvijek specifično uključuje župna zajednica i Župa, gdje se uvijek posebno priprema za sve te sakramente. Djeca aktivnih vjernika katolika su dužna pohađati i jedan i drugi vjeronauk, dakle i školski i župni. Ali nikada i ni u kojem slučaju Crkva ne može i ne želi prisiliti nikoga ni na što radi toga što Ona to traži! Svojim odgovorom svaki pojedinac snosi odgovornost i posljedično ima određen odnos prema Crkvi, koji slijedi iz njegove odluke. I kad on ne prihvaća svoju odluku ozbiljno, Crkva ostaje dosljedna njegovoj odluci. Netko napusti Crkvu, a onda nešto traži. To nije fer. Crkva ostaje uz njegovu odluku da ju je napustio i ne može mu pomoći, osim da se u nju vrati!

Nije to volja Crkve, nego njegova!

Sakramenti punoljetnih su: Ženidba, Sveti Red i sakrament svih od sedme do sto sedme godine jest sakrament bolesničkog pomazanja. Ima još jedan dio sakramenta, a to je pričest umirućih – popudbina (ponijeti nešto za jelo na put). To je sv. Pričest umirućima! To je jedini sakrament umirućih uz koji se uvijek podjeljuje i potpuni oprost od svih grijeha!

Mladi nisu nikako u odgovarajućem obuhvaćeni u svojem doprinosu zajednici župnih aktivnosti.

Nogomet, koliko god okuplja, nije religiozna igra, a svima nam je poznat sadržaj komuniciranja na utakmicama! Daleko od reakcija i govora vjernika i katolika! Jezik nam je užasno prljav!

Postoji li koordinacija rada na razini ramskih župa (predavanja, seminari, skupovi i sl.) što bi zasigurno snažilo zajedništvo politički duboko razjedinjenih Ramljaka?

Tek sam godinu ovdje. Ne mogu još o tome razgovarati i dati ocjenu. Aktivnosti naših Fratara sa poznate po ljubavi prema rodnom Ramskom kraju, pa su njihove aktivnosti vrlo često vezane uz različita događanja i ovdje i izvan Rame, koji promoviraju, okupljaju i informiraju Ramljake. To sam posebno doživio na predstavljanjima knjiga ili pak sadržaja koji su vezani uz život i rad Ramljaka. Dok god se radi, nije dosta, nego je u biti cilj jedan – uvijek više. Nikada nije previše, osim batina! A ni toga nam nije manjkalo u povijesti!

Religiozni skupovi su vezani uz tribine i naše vjerske proslave Patrona i raznih drugih obilježavanja, koja uključuju razlog okupljanja. Tu se vidi sve dobro i ono manje dobro kad smo svi tu!

Politika? Žao mi je, ne stanuje u mom domu, a ni u „butigi“! To je bolna točka, a ja nisam doktor od tih bolesti. Ja se osobno brinem o duši! Naravno onih koji to žele i hoće! Tek tu mogu surađivati.

Bilo bi nam drago ako biste preko našeg portala uputili poruku vjernicima – katolicima, kao i ostalim sugrađanima  prozorske općine, odnosno  svim našim čitateljima.

vlč. Marko Tomić: Dragim vjernicima – Budite ono što trebate biti! Krist!

Drugima, čovjek se uvijek s čovjekom susreće. Nosi i komunicira sebe. Ni jedan nije isti ni jednak, a ni ne treba biti. Jer razlika je osobna, upravo značajka svih nas. A poštovanje drugoga je osnova naših odnosa. Slagati se ne moramo, ali se sukobljavati ne trebamo!

Ako nosimo sreću jedni drugima, onda je to susret! Su sreća!

Ako nosimo kob, onda je to sukob?! To ljudi ne čine!

Kršćani su vazda praštali, jer su svjesni da su i sami često griješili, a da bi se moglo ponovno u novoj šansi pokazati drugačijima – oprost je jedini most ponovnog susreta!

Tri su pojma koja nose negativan naboj: Ponos, Prkos, Inat! Čuvati nam se je toga!

Župniče, hvala Vam na razgovoru!

 

Submit to DeliciousSubmit to DiggSubmit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TechnoratiSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
Joomla Template - by Joomlage.com