Župa na Facebooku

Zadnje dodano

article thumbnail  Na današnji se dan Crkva prisjeća važnog detalja sa početka ovozemaljskog Kristova života koja od...
article thumbnail Misu zahvalnicu na Silvestrovo, u prozorskoj župnoj crkvi sa početkom u 17 sati uz koncelebraciju...
article thumbnail  Misom zadušnicom i ukopnim obredima u utorak, 28. prosinca na posljednji počinak ispraćeni su...
article thumbnail  Na drugi dan Božića, već niz godina u župi Presvetog Srca Isusova Prozor skupljaju se dobrovoljni prilozi...
article thumbnail  U bolnici u Mostaru jučer je premino vlč. Ivan Bošnjak. Sprovod pok. Ivana biti će u utorak,...
article thumbnail   Srijeda – 29. prosinca 2021. od 9:00 Kralja Tomislava - Splitska – od Policije do D. Zdravlja Kralja...
article thumbnail  U župnoj crkvi Presvetog Srca Isusova u Prozoru i ove godine slavljena je Misa Polnoćka. U župnoj...
article thumbnail   Poštovani i dragi Župljani doma i širom svijeta O Božiću ne treba govoriti, a treba osjećati! Srcem i...

Iz govora blaženoga Alojzija Stepinca katoličkim intelektualcima 28. ožujka 1938.

"Želim da upotrijebim ovu priliku i iznesem stanovište Crkve o stvari, koja se danas mnogo tretira, a koja vaše duše stavlja na kušnju, a to je odnos uvjerenog katoličkog intelektualca prema svome narodu. Ne rijetko se danas čuje govoriti, da inteligencija ne pripada narodu. A čemu se onda vi školujete? Čemu vaši napori i muke oko sticanja znanja? Mislim da tu nemam mnogo što pobijati.

Ako može istinski napredovati čovjek bez glave i bez zdrave pameti, može istinski napredovati i narod bez zdrave i poštene inteligencije. Zato nema pogibelji da bi narod odbacio inteligenciju koja se istinski stara oko njegova duhovnog i materijalnog napretka.
No ima jedan drugi prigovor koji se ruši na vas buduću narodnu inteligenciju. Katolici su, kažu, internacionalci. Prema tome su nenarodni i nemaju osjećaja za narod. Jeste li vi uistinu zato što dokumentirate svoju odanost Crkvi, osuđeni na to da budete manje narodni nego li drugi? Ili niste li upravo vi koji poštujete Crkvu i slijedite njezinu nauku, niste li, velim, baš vi prava narodna inteligencija i uzdanica?
Mnogo se, istina, govori o ljubavi prema narodu. Ali ne rijetko govore o njoj već zato što koristi njihovom džepu. Drugi opet zato da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato što su željni slave. No za uvjerenog katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.
Prema tome, da govorim konkretno, jer govorim hrvatskim akademičarima, i vaša ljubav prema hrvatskom narodu ne može biti predmet trgovine nego je moralna dužnost. Kad dakle te dužnosti ne biste vršili, ne biste uopće bili katolici, kao što ni ja ne bih bio katolički biskup. Kršćanin katolik ne samo da smije nego mora ljubiti narod iz kojeg je nikao. To leži već u samoj naravi čovjeka i prema tome je naravni zakon. Kršćanstvo pak naravnog zakona ne ruši nago ga usvršuje i oplemenjuje.
Ako bih dakle rekao da katolik smije ljubiti svoj narod onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je zapovijedana. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kakogod dakle ljubite više svoju braću i sestre nego li druge ljude, tako i narod svoj više nego li drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može zamjeriti tome? Zar će tko zamjeriti djetetu ako više ljubi svoju majku nego li tuđu?
Ljubav dakle prema narodu i ljubav prema katoličkoj vjeri ne isključuju se ni najmanje, nego se lijepo popunjuju kao sestre blizanke, koje imaju jednog te istog Oca na nebesima, a to je Bog, koji je auktor i naravnog i vrhunaravnog reda. Bog pak ne može sebi protusloviti. (...)
Pusta je dakle bajka, da katolici ne mogu istinski ljubiti svog naroda. Tako što mogu tvrditi samo oni, koji ili ne ljube ili špekuliraju serviranjem neistine. Ne samo da su takove tvrdnje bajke, nego što više mi se usuđujemo reći, da se ne može govoriti o pravoj ljubavi prema svom narodu kod ljudi, čiji život  nije u skladu sa zakonom Božjim i Kristovim evanđeljem.
Što znači ljubiti? Amare est bonum velle! Ljubiti reći će, htjeti, željeti, požrtvovno tražiti dobro onoga koga ljubiš. Žrtvovati se za njegovo dobro i to tim više, što je veće i potrebnije dobro o kojem se radi; onim redom kojim to traži hijerarhija vrijednosti.
A što je, pitam vas, najveće dobro i pojedinca i naroda? Ono bez čega mu nema trajne egzistencije. To pak nije ni novac ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera i moral, obraz i poštenje. Jest, vjera je katolička prvo i najveće dobro hrvatskog naroda, kao što svjedoči bjelodano čitava povijest naša.
To svjedoče neizmjerne žrtve za stoljetnih turskih ratova. To svjedoči ustrajno odbijanje svake invazije hereze, koje su se već kušale uvući u dragu nam domovinu. Ta vjera katolička učila ga je poštenju i čestitosti, i možete matematskom sigurnošću ustanoviti gdje se ona potkapa na koji mu drago način, da će tamo mjesto poštenja i pravde zavladati naskoro divljaštvo i rasulo. Ljubi li dakle istinski narod svoj onaj koji riječju i djelom blati vjeru otaca svojih i nastoji mladež otrgnuti od Krista? Što će narodu konačno pravo i sloboda, što će mu cio svijet ako jednom bude osuđen na smrt?

Katolici i narodna egzistencija


Drugo narodno dobro jest narodna egzistencija. Na svojim vizitacionim putovanjima vidio sam dosta toga što me napunilo tugom i bolju. Lijepa i krasna sela, a katkad gotovo prazna. Umjesto veselog smijeha djece neka smrtna tišina. Bijela kuga poharala je selo. A kako selo tako i gradove. Može li se govoriti o patriotizmu kod onih kojima su usta puna rodoljublja, narodnog ponosa i veličine, a domovinu lišavaju podmlatka. Jer ako na mlađima svijet ostaje, a tima se ne da uopće živjeti, na kome će da ostane domovina? A zašto se ne da života potomstvu? Zar zato jer nema kruha? Ne! Jer, redovito siromasi imaju najviše djece. Nego zato jer se mnogi grlati rodoljubi boje žrtve i truda oko djece. A što znači patriotizam koji u javnom životu spasava narod, a u vlastitoj obitelji ga ubija? Zato se ovakvim može mirne duše reći sa Svetim pismom: "Ipsi autem non erant de semine virorum illorum, per quos salus facta est in Israel! Oni nisu bili od muževa, po kojem je došlo spasenje Izraelu!" (1 Mak 15, 44). Ili ljube li možda istinski narod svoj oni žalosni zastupnici akademske omladine, koji su uvijek spremni da manifestiraju i protestiraju ali ne paze da bi svoju mladost časno i pošteno sproveli i tako životom svojim i obitelji koju će osnovati bili sposobni da dovedu narod svoj onoj sreći, što je ne doživješe oci? Ili ljube li narod svoj oni koji neće da znadu, da je danas imperativ za akademsku našu omladinu stručno se spremiti i tako osigurati egzistenciju sebi i svojima. Diletanti su samo balast za narod ma koliko grlati bili i isticali se u narodnim akcijama. (...)

Katolici i rasizam


Moderni rasizam zamjera npr. Crkvi, što neće pasti na koljena pred njegovim kumirima i pokloniti mu se.
Ali zar je narodnost najviše dobro čovječje? Nije, jer bi inače moralo biti u stanju da ispuni sve težnje čovjekove i učiniti ga blaženim na zemlji. A da to ne može, jasno je. A na koncu konca sa smrću prestaju i sve rasne razlike. Zato se čovjek na sudu Božjem neće opravdati pripadnošću ovoj ili onoj rasi, nego poštenim životom i dobrim djelima. Ako dakle ljubav prema narodnosti pređe granice zdravog razuma, onda nije ljubav nego je strast, a strast niti je od koristi niti je od trajnog opstanka. Zato Crkva i u nacionalnom pogledu postavlja načelo - što nećeš da tebi drugi čini ne čini ni ti drugome! Ljubav prema svojoj narodnosti ne smije čovjeka učiniti divljom životinjom koja sve ruši i izazivlje osvetu nego ga oplemjenivati tako da svome narodu pribavi poštovanje i ljubav od strane drugih naroda. Zato ljubav prema vlastitome narodu ne stoji u nikakvoj opreci s ljubavlju prema čitavom čovječanstvu nego se međusobno popunjuju. Svi su naime narodi djeca Božja i zato svi vape k Bogu - Oče naš koji jesi na nebesima!
Pravu dakle istinu i zlatnu sredinu i u ovom pitanju naučava Crkva, a ne kojekakvi rasizmi.I vi dakle nećete nikad ispravnije izraziti svoje ljubavi prema hrvatskom narodu nego ako slijedite nauk Crkve. Ona vas odvraća od ekstrema koji u narodnosti vidi kumira, kojemu moraju pasti žrtvom i najsvetija prava čovjeka i njegove osobe. Ali Crkva vas s druge strane upućuje da je grijeh biti ravnodušan prema svom narodu kako to uči razorni i krvavi komunizam. Moralna je i etička dužnost čovjeka da svoj narod ljubi. I zato svaki pravi katolik narod svoj cijeni, radi oko njegova moralnog i materijalnog pridizanja i brani njegova prava.
Ako bi pak prezreli glas Crkve i poslušali novovjeke proroke, budite uvjereni da ćete biti ne spasioci nego grobari i svoje i hrvatske narodne sreće. Ponesite tu zavjetnu misao s ovih konferencija i recite vašim kolegama i kolegicama - grobar je svoje i narodne naše sreće onaj tko u Hrvatskoj ruje protiv Katoličke crkve!" (km)


izvor: Hrvatska straža (10/1938.)

Submit to DeliciousSubmit to DiggSubmit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TechnoratiSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn
Joomla Template - by Joomlage.com